‘Za braću muhamedance’ – Znate li da je SRBIN, Mićo Ljubibratić, prvi preveo Kuran na srpski jezik i ĆIRILICU? Donosimo vam prilog o tome…

Trebinjac Mihajlo Mićo Ljubibratić iz sela Ljubovo, prvi je preveo svetu knjigu islama Kuran (Koran = čitati, kazivati) na srpski jezik i to na ćirilicu. A kako je do toga došlo, donosimo u nastavku teksta.

Rođen je 1839. godine u trebinjskom selu Ljubovo, u uglednoj srednjovjekovnoj srpskoj plemićkoj porodici Ljubibratić. Osnovnu školu je učio u manastiru Duži, a italijansku klasičnu gimnaziju je završio u Dubrovniku, gdje se upoznao sa revolucionarnim idejama Italijana Đuzepea Macinija i Đuzepea Garibaldija, boraca za ujedinjenje i slobodu Italije.

Zadojen ovim idejama, pridružio se hercegovačkim ustanicima 1857. godine kao tumač, zastupnik i sekretar Luke Vukalovića. Poslije propasti ustanka, sa Vukalovićem je otišao u Rusiju (1863), ali se poslije šest mjeseci vratio u Beograd, gdje je živio i radio kao činovnik.

U njemu je uvijek živjela velika ljubav prema Hercegovini i težnja za njenim oslobođenjem od Osmanlija. Zbog toga se u proljeće 1875. godine priključio novom ustanku protiv Osmanlija, istorijski poznatijem kao Nevesinjska puška.

Podržite naš rad tako što ćete nas zapratiti na INSTAGRAMU klikom na link ispod, mnogo bi nam značilo i HVALA VAM OD SRCA:

https://www.instagram.com/official.bih.srb.hr.cg/

Dogovor o podizanju ustanka donesen je u manastiru Kosijerevo, na lijevoj obali rijeke Trebišnjice.

Međutim, u to vrijeme u svijesti muslimana srpskog porijekla još uvijek je preovladavala čvrsta veza sa narodom iz koga su potekli. Veze su i kod jednih i kod drugih bile veoma čvrste. Mićo Ljubibratić je vjerovao da saradnja Srba obe konfesije mora biti jaka, jer samo zajedničkim naporima mogu se protjerati Osmanlije.

Iskazivao je veliku ljubav prema svim Srbima, ma koje vjere bili. Dokaz tome je i u proglasu, koji je pripremljen, po njegovoj zamisli, za Veliku narodnu skupštinu:

„Ustajte age i begovi da gonimo Osmanlije, ustajte braćo u bratsko kolo i zajedničku saradnju”.

Kao istaknuti učesnik Hercegovačkog ustanka 1875. godine, Ljubibratić je učestvovao u mirovnim pregovorima sa muslimanskim predstavnicima iz Trebinja, Nevesinja i Mostara. Ti kontakti su ga osnažili u uvjerenju da se sa „muhamedancima srpske narodnosti“,  kako je on nazivao bosanskohercegovačke muslimane, treba postići izmirenje i da se sa njima mora dogovarati o budućem uređenju Bosne i Hercegovine.

Hercegovci u zasjedi

Najuvjerljivija svjedočenja o Ljubibratiću za vrijeme Hercegovačkog ustanka su ona Koste Grujića, iz ljeta i jeseni 1875., na primjer ovo od 21. septembra te godine: “Sve oko mene spava, samo sam ja budan, koje što me vaši jedu a koje iz dešperata, jer vidim da je ceo ustanak promašen. Crnogorci što su ovde, većina su samo za pljačku tu, bez ikakve discipline, gotovo kao i naši Hercegovci od kojih neki sa Turcima šuruju i rade protiv nas, drugi nemaju nikakve hrabrosti; a ono malo što je valjano bez ikakve (je) uredbe. Glavari ne može gore biti, centralne vlasti nema. Mići se svuda protiv radi a i on je sam siroma(h) klonuo i telom i duhom; jer i on je svu nadu izgubio u napredak naše stvari. Srbija se ne diže, Crna Gora ne sme, a mi sami nismo ništa kadri učiniti sa takovim ljudma. Odbori ništa ne valjaju i oni škode stvari. (H)leba se nema, ničega nema. Upravo cela je stvar propala”.

Ustanici Hercegovački ustanak (1875-1878), Mićo Ljubibratić – srpski vojvoda, vođa ustanika i njegova vojna pratnja. Gravura iz 1875. godine
Poslije propasti “Nevesinjske puške”, Ljubibratić se u martu 1877. vratio u Srbiju.

I dalje je čvrsto vjerovao da svi Srbi moraju da sarađuju, ma koje vjeroispovijesti bili. On se pred Hercegovačko-bokeljski ustanak (1882) zalagao za stvaranje ustaničke vlade i saradnju Srba i muslimana protiv Austrougarske monarhije.

Njegovo uvjerenje da braća Srbi pravoslavci i muhamedanci trebaju da žive u bratskoj ljubavi i da sarađuju – najbolje oslikava izjava Muhameda Hadžijahića (1918-1986) koji navodi misao Mića Ljubibratića u kojoj kaže: “Izmirenje s muhamedancima srpske narodnosti moja je misao na kojoj radim još od 1861. godine. Od mog dolaska u Beograd, 1867., tu sam misao preporučivao svim srpskim vladama do 1874. godine”.

korak mico ljubibratic

Nošen tim idejama, on je svojoj braći Srbima muhamedanske vjeroispovijesti počeo da prevodi Kuran na njihov, srpski jezik. Ljubibratićev prevod Kurana izašao je 1895. godine u Beogradu (na knjizi stoji: Biograd), štampan ćirilicom u Državnoj štampariji Kraljevine Srbije, a o trošku Zadužbine Ilije Milosavljevića – Kolarca, šest godina poslije Mićove smrti.

Knjiga ima naslov Koran, a ispod naslova stoji: preveo Mićo Ljubibratić (Hercegovac).

Ljubibratićev prevod Kurana je prvi objavljeni i cjeloviti prevod ove svete knjige na našem jeziku. To je i prvi cjeloviti prevod koji je objavljen ćiriličnim pismom na zapadnom Balkanu, te prvi cjeloviti i objavljeni prevod uopšte na zapadnom Balkanu.

Njegov prevod Kurana je čitljiv i plijeni ljepotom jezika, što su primjetili i mnogi istaknuti muslimanski intelektualci. Mehmed Handžić (1906-1944) priznaje Ljubibratićevom prevodu osobinu „…lijepog našeg jezika…“. Mustafa Busuladžić (1914-1945) je zapisao: „Ljubibratićev srbski jezik je čist i jedar“.

To što je melek prevodio sa anđeo, što je Bog negdje Gospod, a poslanik prorok, prevodiocu se ne može uzeti za zlo, jer u to vrijeme srpski jezik još uvijek nije imao potpuno izgrađenu kuransku terminologiju.

Greške u Ljubibratićevom prevodu nisu veće od grešaka drugih prevodilaca Kurana njegovog vremena. Na sljedeći prevod ove islamske svete knjige, onaj Ali Rize Karabega, čekalo se čak 43 godine, a pokazalo se da je bio samo loša prerada Ljubibratićevog prevoda.




(trebinjelive.info)