Prota Đorđo Jovanović! Spasio Bošnjake iz Teočaka od pokolja u Drugom sv. ratu. Danas zaboravljen. (FOTO)

Skoro da nema onih koji ne znaju za ime efendije Kurta, koji je spasio Srbe od ustaškog pokolja na Badnje veče, 1942. godine.

Prota Đorđo Jovanović je bio veliki Kurtov prijatelj. Bili su savremenici dok su službovali u Tuzli, svaki u svojoj vjeri. Koliko su bili bliski, govori činjenica da je, nakon smrti ef. Kurta, prota sišao u mezar, da spusti tabut i isprati ga na vječni počinak.

Malo je, skoro nikako, poznata činjenica da je prota Jovanović spasio Bošnjake u obližnjem Teočaku, koje je nekada a i danas naseljeno uglavnom Bošnjacima. To se nekada znalo, ali Fatmir Alispahić nije dozvolio da to danas u potpunosti padne u zaborav, te je posvetio tekst ovom velikom čovjeku.

Prof. Mustafa Šehović je posvetio IN MEMORIAM tekst proti, koji danas prenosimo u cjelosti.

IN MEMORIAM

PROTO ĐORĐO

Pindar je pisao: „O, dušo moja, besmrtnom životu ti ne teži, već polje mogućeg ti iscrpi“. Kako god postavljamo pitanje — čemu smrt, možemo upitati i — čemu život? Odgovor je: u životu naći smisao u ljubavi prema ljudima.

Od 1922. do 1983. godine, osamdeset miliona Evropljana, muškaraca, žena i djece, deportovano je ili ubijeno. I to je zemlja humanizma, kako, uprkos svim protestima, treba zvati staru Evropu.

I Đorđo je bio među deportovanima u Dahauu, četiri godine, dok su oblaci rata bili nad našom zemljom. Jedini njegov grijeh bio je što je volio veliko i što je, kad su prštele puške planine, u srcu ostajala zgražanja, njegova Majevica svakim danom postajala sve manja. Đorđo govorio da na ovom našem prostoru živi jedna narod, samo sa različitim imenima. Svoj Teočak volio je svojom autoritetom i jedinstvo pokoljenja levih ljudi, u vrijeme kad je, kao i danas, podjarmljivanje bilo toliko činjeno i naoružano.

Volio je Đorđo da prijateljuje s ljudima koji daju duhovno zlato, a strani mu bijahu zlatoljupci. Volio je pjesmu svog pokojnog brata Jovanovića: „Uđe u bogatstvo i ne nađe ništa manje, a siromaštvo i ne nađe ništa manje“. Đorđo je znao da je pravo siromaštvo kad je čovjek bez vjere, i to govorio jezikom svih kad budemo sami preživljavali opasni i bijedan život, kakav je život većine.

Čestitost svojih riječi, potvrdio je djelom. Napadao je kršćansku savjesti, zatvora, moći novca, protivno interesu naroda i čovjekovoj istini. U njemu sam, tokom godina prijateljavanja, uvijek gledao apostola bratstva i jedinstva naših naroda. Nije bio za zaborav. Gledao je ono što nas ujedinjuje, a ne ono što nas razdvaja. Govorio je da treba odbaciti milosrđe, koje ljudima prikraćuje njihovu pravdu.

Poslije oslobođenja, živio je najskromnijim životom, nikad se ne žaleći na teškoće, na oskudice. Govorio je da socijalizam i mir, jedina bitka u kojoj se valja boriti, prava je koja treba konačno odabrati između pakla i razuma i da u budućnosti moramo birati između kolektivnog samouništenja i razumnog života. U tom smislu, Đorđo je bio za istinsku vjeru u ljubav, za kojima vjekovima raspisuju prosvjetitelji. U tom smislu je bio socijalistički humanizam.

Ostavio je za sobom neizbrisiv trag dobrog i poštenog čovjeka. Nikome nije ostao ništa dužan. Otišao je čisto gore, ostavivši dobar primjer kako je u životu bilo najteže zaslužiti i ostati do kraja.

Prof. dr Mustafa SEHOVIĆ