25. 12. 1984. Stražar: “Druže komandiru, pucaju, šta da radim?” -“Tko puca, gdje pucaju?”

Katolički Božić 1984. godine. Mjesto događanja kasarna Zalužani.

Foto: ilustracija

Stražarsko mjesto broj jedan, stražar mladi vojnik albanske nacionalnosti.
Ja se upravo počeo spremati da idem na spavanje (komandir straže je imao odmor od ponoći do predavanja jutarnjeg raporta komandantu kasarne), kad odjednom zazvoni telefon u izdvojenom sobičku u kojem sam boravio kao komandir straže. Zove stražar sa stražarskog mjesta br. 1 jedan i uzbuđeno kaže. “Druže komandiru pucaju, šta da radim?” Ja onako pospan i iznenađen pitam: “Tko puca…gdje pucaju?” “Sa svih strana…tamo iza žice prema selu” odgovara uzbuđeni stražar, “šta da radim druže komandiru, da zapucam i ja?” Ja onako grozničavo razmišljaći odgovorih: “Ne pucaj ni za živu glavu nego mi reci gdje se nalaziš?” “Ja sam u rovu ( iza grudobrana)” odgovori stražar a meni u istom momentu sinu: Božić, polnoćka…Mladi iz sela zasigurno idu u crkvi na polnoćku i bacaju petarde! Mozak mi je grozničavo radio. Morao sam hitno nešto poduzeti da uplašeni vojnik ne bi kakvu glupost napravio. “Ostani gdje jesi i ne ispuštaj slušalicu” zapovjedio sam strogim glasom! “Sada ćeš raditi samo ono što ti ja naredim. Ostani na vezi ja se javljam za minut!” Pozvao sam razvodnika straže i brzo mu objasnio o čemu se radi i rekao mu da uzme drugog stražara i da izvrši smjenu na “jedinici”. Zatim sam opet preko telefona stupio u kontakt sa ovim koji me nazvao i nastavio razgovarati s njim jer sam se bojao kako će reagirati sada kad se pojavi razvodnik sa zamjenom. Zapitkivao sam ga trista nekih gluposti, onda sam mu rekao da stiže pomoć, da osluškuje korake na pješčanoj stazi jer tom stazom stiže pojačanje itd. Kada mi je javio da čuje korake rekao sam mu da ustane i da postupi onako kako sam ga obučio ali da ne spušta slušalicu slučajno (htio sam da se akustički uvjerim da će sve proći u redu). On se već, kroz razgovor sa mnom, bio primirio i stvarno je dalje postupio po PS-u.
Kada se sa razvodnikom vratio u stražarnicu tek sam mu onda objasnio o čemu se radilo (što je prilično dugo potrajalo). Na licu mu se jasno vidio izraz olakšanja ali i meni je tek tada laknulo. Dobro se završilo a moglo je i naopako krenuti. Naravno, izvjesno vrijeme ga je vojska zezala a i ja sam malo imao grižnju savjesti jer nisam stražare upozorio kakva je to noć i da bi moglo biti “petardanja”.