1941. GOD: “Napustite garnizon, raspustite logor i OSLOBODITE SRBE!” Ovako su Hrvati u Imotskom ODBRANILI komšije Srbe od ustaša. (FOTO)
29. lipnja, 1941. godine, ustaše počinju hapsiti sve redom: stotine muškaraca, staraca, žena i djece iz srpskih kuća dovode u sabirni logor u Glavini Donjoj, u kuću i oko kuće Vukadinovića.
– Uzimaju im ključeve od kuća, neke kuće zapečaćuju, stoku dijele među sobom, a nesretnicima najavljuju kako će ih “odvesti u Srbiju”. Katolički narod osjeća nepravdu, bila je izreka: “Da se nitko nije usudio kositi Jovine trude!”, ne žele stoku ni zemlju svojih susjeda, a ugledniji građani Imotskog odlaze talijanskom zapovjedniku, pukovniku Antoniju Destinu, moliti da ih se pusti – navodi Branko Ivkošić.
Pokazuje nam dnevničke zapise čuvenog imotskog kroničara fra Vjeke Vrčića iz tog doba, koji piše:
“U Imotskom, početkom srpnja, osvanula je tužna nedjelja. Iz cijele Krajine pokupili su Srbe u logor, kod kuće Laze Vukadinovića u Glavini. Mi u samostanu ostali smo zaprepašteni, posebno dva stara fratra, fra Jako Milinović i fra Silvestar Kutleša. Građani u Imotskom su zgranuti. (…) Pitao sam uvaženu osobu iz ustaškog pokreta:
– Pa što ćete sa Srbima u Glavini?
– Prebacit ćemo ih u Sloveniju – bio je odgovor.
– Čudna zamisao – pomislih u sebi.
Zalaganjem svećenstva, imotskih građana i ljudi koji nisu izgubili pamet nakon petnaest dana vraćeni su svojim kućama. Fra Serafin Dodig, župnik u Gorici, reče mi: ‘Doznao sam da će sve te Srbe, pravoslavce, odvesti u Goricu i pobacati u jednu jamu. Skočio sam, vrtio se na sve strane uvjeravajući odgovorne da odustanu od krvoprolića, jer da im se to može grdno osvetiti. Poslušali su.”
Milan Rimac je 1988. godine objavio opširan opis događaja u sabirnom logoru u Glavini te navodi izvještaj iz dnevnika Talijanske 2. armije iz srpnja:
“Žene, djeca i muškarci su nagomilani u nastambe koje su se našle pri ruci. Što se tiče ishrane, svatko se snalazi za svoj račun. Higijenski uvjeti su naprosto bijedni. Sve srpske kuće su zapečaćene, pri čemu nisu izostavljene, naročito na poljima, krađe i pljačke. Stoka Srba je na brzinu podijeljena između Hrvata.”
Rimac navodi kako su nebrojeni primjeri protesta u drugim mjestima i Imotskom za vrijeme prikupljanja i zatvaranja srpskog življa u logor i zatvore, a Imoćani su zatvorenicima dostavljali hranu i cigarete, dok su ugledniji ustrajno tražili od ustaškog logornika Marjanovića da raspusti logor.
Ustaše – emigranti branili su se kako su za taj zločin krivi “divlji ustaše”, pridošlice u njihov pokret. Pročulo se kako ustaše planiraju srpske logoraše pobacati u Crveno jezero.
– Ugledni ljudi Imotskog vidjeli su što se zbiva i krenuli su kod talijanskog zapovjednika Destina, koji im je rekao da mora obavijestiti Rim, no uzbunio je garnizon, pojačao patrole u gradu, zatvorio pravce prema Crvenom jezeru, postavio vojsku kod zatvora u Imotskom i logora u Glavini. Tražili su od ustaša da napuste garnizon, dva dana kasnije raspušten je i logor u Glavini, a ljudi su pušteni kućama – dodaje Ivkošić.
Mnogi su mlađi bili ponosni što su njihovi djedovi i pradjedovi spasili svoje susjede Srbe kad im je zaprijetila strašna sudbina u Crvenom jezeru. U svakom ratu ima budala i vucibatina, ali ovdje je riječ o većini koja se opredijelila za pravednu stvar. Spomen-ploča bila bi olakšanje jednima i drugima i trajni svjedok ispravnog postupka naših predaka – zaključuje Branko Ivkošić.
Cijeli tekst na: slobodnadalmacija.hr