Šta su mladi iz Jugoslavije mislili o religiji? Anketa je 1976. god. provedena u Sarajevu, Zagrebu, Nišu, Banjaluci… (FOTO)
Ovo su samo neka karakteristična mišljenja do kojih su došli anketari razgovarajući s mladima o religiji u Sarajevu, Zagrebu, Nišu, Banjoj Luci… i to 1976. godine.
Foto: Tina
Veliko zanimanje koje mladi pokazuju potvrđuje da je dobro što je ta problematika izvučena na “svjetlo dana” jer pitanja i neriješenih problema ima mnogo.
“Pogledajte koliko crkava ima u Zagrebu i svaka je skoro puna za vrijeme održavanja mise. Pa ta ponoćka. Iz godine u godinu sve je više mlade rulje tamo. Istina, dosta njih ide iz čiste zafrkancije, ali ih je puno tamo zato što zaista to trebaju”. (D. Š, 18 godina, Zagreb)
“Ma kakav bog. Nisam religiozan i nitko me ne može uvjeriti u ono što ne postoji, niti ja mogu svojim očima vidjeti. Vjerovanje u neke nadzemaljske sile za mene je najobičnija glupost. U crkvu ne idem i nitko me ne bi mogao natjerati da kleknem pred nekom gipsanom figurom ili slikom”. (Miro, 15, Sarajevo)
“Odnos mladih i religije danas je vrlo važan. Treba mladima objasniti politiku koju naša zemlja vodi spram religije i crkve kao institucije”. (Borimir Nešić, 25, Banja Luka)
“Religiozna sam. Neki me osuđuju zbog toga. Kažu da budući intelektualac mora vjerovati u ljude, u bilo šta, samo ne u boga”. (Desanka C. 18, Niš)
To su samo neka karakteristična mišljenja do kojih su došli naši anketari razgovarajući s mladima o religiji u Sarajevu, Zagrebu, Nišu, Banjoj Luci…
Omladina i religija, donedavno tako reći tabu tema, u zadnje vrijeme postala je tema dana. O tome se piše u novinama, govori na radiju, diskutira u općinskim političkim školama Saveza socijalističke omladine…
I dobro je što je tako. Jer iako je u našem društvu religioznost privatna stvar svakog čovjeka, ipak nije svejedno što još uvijek ima dosta ljudi koji imaju religiozan pogled na svijet.
Zašto?
Zato što je religioznost jedan oblik otuđenja (neslobode) čovjeka, a to je ono protiv čega se naše društvo bori. A boriti se treba ne napadajući ljude koji vjeruju, već mijenjajući uvjete koji dovode do toga da netko poprimi religiozan pogled na svijet.
Vjernici se ne rađaju
Jer, nitko se nije rodio religiozan. Onaj tko je to danas, religiozan je postao pod utjecajem raznih uvjeta.
“Idem često u džamiju”, kaže Fehma (13) iz Sarajeva. “Zašto idem? Zato što tako hoće mama i tata”.
“Religiozna sam”, kaže Viktorija A. (18) iz Banje Luke. “To je rezultat utjecaja mojih roditelja i sredine u kojoj živim”.
Porodica je, to potvrđuju i naše ankete, glavni rasadnik svih tradicija, pa i vjere. To je mjesto gdje se na lanac religioznosti u svakoj generaciji doda po koja nova karika.
“Svako dijete osjeća potrebu da bude prihvaćeno od roditelja i okoline”, kaže dr Štefica Bahtijarević. “Baš zbog toga dijete koje se rodi u religioznoj porodici bit će i samo po svoj prilici religiozno. Jer, da bi bilo prihvaćeno mora se ponašati kao i svi ostali u njegovoj sredini”.
To doduše ne znači da će ono i ostati religiozno. Jer religioznost je stav prema životu, stav prema društvu. A stavovi uopće se ne formiraju u djetinjstvu. Oni se stvaraju mnogo kasnije, poslije puberteta. I to tek ako “prvobitna” religioznost prevlada krizu koja se obvezno javlja u pubertetu istodobno s krizom autoriteta.
“Nikako mi nije jasno”, pita se Vedrana Maksimović iz Banje Luke, “kako jedan svjestan mladi čovjek može biti religiozan.”.
“Ne kažem ništa za starije, ali da mladi budu religiozni danas kada čovjek leti na Mjesec, kada jedan za drugim padaju velovi s tajni prirode! Eto, to me čudi”, kaže Radovan S. iz Niša.