web analytics
Članci

REZOLUCIJE 1941. Ugledni muslimani, rezolucijama stali u odbranu Srba, širom BiH. Samo u Srebrenici su spasili 3.500 Srba od ustaške “Crne legije”. (FOTO)

Muslimanske rezolucije iz 1941. godine bile su jedan od najvrijednijih iskaza antifašizma u porobljenoj Evropi.  Rezolucije su izdate u Sarajevu, Prijedoru, Mostaru, Banjoj Luci, Bijeljini i Tuzli. Postoje neke indicije da su rezolucije donesene i u Bosanskoj Dubici, Visokom, Bileći, Trebinju  i moguće u još nekim drugim bosanskim mjestima, piše novinska agencija Patria.

Začetak svim ovim rezolucijama, ali prije svega sarajevskoj, može se, smatrati  skupštinski zaključak organizacije ilmije (svećenstva) »El Hidaje« od 14. avgusta 1941. godine. U tački  4. Rezolucije, donesene na toj skupštini, javno se protestiralo protiv zločina. (Rezolucija je u cijelosti objavljena u društvenom glasilu V. br 1, od 22. septembra 1941., na str. 28).

Prijedorska rezolucija je donesena 23. septembra 1941. Tekst Prijedorske rezolucije je potpisalo 100 muslimana ovog grada.       

       

Donošenju  Sarajevske rezolucije, 12. oktobra 1941. godine, prethodilo je više sjednica glavnog odbora društva »EI Hidaje«, zatim dvije konferencije muslimanskih društava i javnih radnika. Nakon što je tekst Rezolucije potpisalo oko 97 potpisnika najuglednijih Sarajlija, Rezolucija je zvanično dostavljena ministru Josi Dumandžiću, koji se tada našao u Sarajevu, a onda umnožena i dijeljena narodu.

‘Kloniti se zlodjela u duhu islama’

Naročito je specifično donošenje Sarajevske rezolucije, uzimajući u obzir okolnost da je taj grad predstavljao centar komandovanja i mjesto koncentracije moći najviših ustaških i nacističkih vojnih i civilnih poglavara. Njeni začetnici bili su Mehmed ef. Handžić, istaknuti alim i predsjednik društva „El-Hidaje“, i Kasim ef. Dobrača, njegov odani prijatelj.

Zaključci iz Sarajeva uzdrmali su najviši vojno-politički vrh. Ante Pavelić je jasno zaprijetio da će prije poteći krv sarajevskim ulicama, nego što će se odreći svog programa, a Jure Francetić, ustaški povjerenik za Sarajevo, poručio je da svim potpisnicima slijedi deportacija u logore. 

Rezolucija muslimana grada Mostara donesena je na današnji dan, 21. oktobra 1941. Pojavila se odmah nakon Prijedorske i Sarajevske rezolucije. Iz krugova rodoljuba koji su donijeli Mostarsku rezoIuciju po direktivi Džemala Bijedića, antifašiste, obrazovan je aktiv mostarskih muslimana, koji je izdavao letke, intervenirao za uhapšene i slično.

Mostarska rezolucija na početku  konstatira da se: “Kroz cijelu povijest naše mile domovine Bosne i Hercegovine ne pamte se ovako teški i burni dani i ovako burna vremena kao ova što sada proživljujemo. Već mjesecima slušamo i gledamo, kako gore sela i varoši, kako ginu nedužni sinovi ove zemlje, kako se otima tuđe dobro.”

Potpisnici Mostarske rezolucije poručuju muslimanima “da žive u slozi i ljubavi sa svim svojim sugrađanima i komšijama, te da su svjesni, da nas u ovim vanrednim teškim vremenima može spasiti samo naša potpuna sloga i jedinstvo, te čvrstina naših redova.”

Iza Mostarske rezolucije je donesena Banjalučka rezolucija, 12. novembra 1941. godine. Posljednje dvije od pristupačnih rezolucija, Bijeljinska i TuzIanska.

Ističući da tumače volju i osjećaje najširih muslimanskih slojeva širom naše ponosne Bosne i Hercegovine donosioci Rezolucije konstatiraju da su: “Nebrojeni zločini, nepravde, bezakonja, i nasilna prevjeravanja, koja su učinjena i koja se čine prema pravoslavcima Srbima i drugim sugrađanima, strane su potpuno duši svakog muslimana. Osuđujući sve to molimo da se zavede potpuna jednakost i ravnopravnost, red i zakonitost za sve, bez obzira na vjersku ili narodnu pripadnost, da se omogući svima građanima povratak na njihova ognjišta i da im se uklone učinjene nepravde.”

Nije tajna da su mnogi potpisnici njihovih redova završili u logorima, s uručenim otkazima, društveno degradirani i etiketirani. Brutalnost kolaboracionističkog režima nije trpila miješanje u realizaciju zvanične politike.

Ne treba zaboraviti činjenicu da je početkom aprila 1942. Srebrenicu zauzela Crna legija, pod vodstvom Jure Francetića. Ustaški teror je dostigao vrhunac u ljeto 1942. a naređenje za pokolj Srba tog područja izdao je natporučnik Kurelac. Sakupljeno je oko 3.500 Srba, muškaraca, žena i djece sa područja srebreničkog sreza i zatvoreno u barake, a jame za njihovo ubijanje bile su spremne, ali zahvaljujući komšijama muslimanima nije došlo do toga.“

Sretna okolnost htjela je da jedan ustaški oficir plan povjeri jednom srebreničkom uglednom muslimanu, koji nije oklijevao da o tome obavijesti viđenije sugrađane, a zatim zajedno s njima krene u operaciju osujećivanja ustaškog plana istrebljenja Srba.

„Ustaški logornik Slavko Oraščić u povjerenju je saopštio nekim muslimanima, građanima Srebrenice, tačnije Nazifu Klančeviću da Kurelac priprema pokolj svih zatvorenih Srba i kaže se da je na intervenciju građana muslimana došlo naređenje iz Tuzle da se svi Srbi puste na slobodu“.

U teškim ratnim uslovima i u zemlji koja je bila još uvijek nerazvijena obavijestiti ustašku komandu u Tuzli o namjerama njihove ekspoziture u Srebrenici nije bilo jednostavno, ali nepostojanje saobraćajne infrastrukture nije spriječilo srebreničke muslimane da traže intervenciju.

Za Oskara Schindlera zna cijeli svijet, napisala je na jednom mjestu historičarka Senija Milišić, ali za ljude koji su spasili od pokolja 3 500 ljudi danas jedva da se nešto zna. A još je veća nepravda što se ime Alije Klančevića u dokumentima nigdje i ne pominje iako njegov unuk Jusuf odlučno tvrdi da je baš on bio čovjek koji je rukovodio akcijom spašavanja.

Imam Alija Klančević

Kao pismen i obrazovan čovjek Nazif Klančević je informaciju o ustaškim planovima dostavio svom ocu Aliji, srebreničkom imamu, koji je onda uzbunio ugledne Srebreničane i spriječio zločin. Možda je došlo vrijeme da se o Aliji Klančeviću iz Srebrenice počne govoriti kao bosanskom Oskaru Schindleru.

nap.ba, hayat.ba, radiosarajevo.ba, ins.ba