web analytics
Članci

Priča o ćati. Šta je bio ćato u JNA?

Neformalni naziv za četnog evidentičara u bivšoj JNA. To je bio nešto otresitiji, obrazovaniji ili stariji vojnik koji se bavio četnom administracijom, sitnim nabavkama sredstava za ličnu i zajedničku higijenu, distribucijom dozvola za izlazak u grad i vojničkih pisama.

Osoba od nesumnjivog poverenja komandira čete i (po završetku radnog vremena aktivnih starešina) apsolutna vlast u vojničkom kolektivu. Ćatin autoritet je toliko veliki da ga respektuju čak i stare kuke.

Živoslav Miloradović
Ćate su obično bili “Zagrepćani”, tj. Purgeri. Puno starijih frendova mi je to pričalo, a tako je bilo i 89. u Beogradu, kad sam ja bio u toj “njiovoj vojski”, što bi rek’o nepoznat netko iz Peruš’ća onkraj Gospića ili neki navijač Troglava iz Livna. Prvo sam bio uzbuđen jer me na vojnom odsjeku Črnomerec zapao New York (veza “prek veze”), onda sam namjerno zakasnio, došao tog nezaboravnog 15. rujna (zapravo 16., jer sam kasnio pola sata) u kasarnu “20. oktobar” (to vam je Dan oslobođenja Beograda, ne znam kako danas to zovu) na Zvezdari, a onda me takav neki “naš”, a zapravo “otaj njiov” izmaltretirao glede mog nacionalnog izjašnjavanja. “Pa, kako nema Jugoslavena!”, kroz suze sam kričao, dok me neki majmun (iz Sinja) zajebavao. I tako.

Išli su dani, mi “septembarci” polako smo preuzimali vlast i kada je došlo da se izabere četnog evidentičara, moj drug Ivan iz Novog Sada mi je napravio medvjeđu uslugu. “Druže potporučniče” — a Ištvanov Ivan, kao oficirsko dijete imao je neograničeno povjerenje našeg potporučnika — “evo ga nek’ bude Sekulić, studira psihologiju i još je iz Zagreba.”

Evo iz takodakažem lične perspektive, zajebano je bilo biti “ćata/o”. Na stranu što si morao baratati sa parama, pisati “dnevne zapovijedi” (da — zapovijedi, kao pravi Hrvat koji je to samo izvan Hrvatske, forsirao sam ijekavicu kao službenu varijantu). Ali gadno je bilo kad nitko od tvojih frendova neće da čisti wc. Pa moraš sam. Ili jednostavno odbiju zapovijed. (“Pa, kako Ostružnjak, majku mu jebem, nećeš na požarstvo?” “Kome ti majku…” itd.) U isto to vrijeme u našoj kasarni bile su još dvije čete — pozadinci sa ćatom Zagrepčaninom koji je u vojsci kao kuhar smršao dvadeset kilograma i počasni bataljon (e, tada je desetar bio i Refik Šabanadžović — sjećate se njega, kostolomac, dobio je crveni karton “na Maradoni”, u najboljoj utakmici naše reprezentacije — četvrtfinale svjetskog prvenstva u Italiji. Trebam li napomenuti da smo ispali?). U počasnom bataljonu evidentičar je bio… pogađate — iz Zagreba. Jebiga, mi iz SR Hrvatske, a naročito iz Zagreba, uvijek smo bili pičke, pizde, jadnici, pa smo i “dužili” to najjadnije i najzahtjevnije mjesto među redovima. Fakat. Nisam imao nijednog prijatelja među sto ljudi, a da je iz Zagreba. Sve sami kreteni, pijeju Cedevitu i čitaju filozofiju. Žasu. Ajde onaj kuvar što je smršo bio je o.k. i neki kit što je prije svirao u Greasballsima. Ostalo koma. Pičke.

leksikon-yu

Ako želite, podijelite ovaj članak na fejsbuk, klikom ispod: