Milan Vuletić. Živi u “kavezu” između BiH i RH. “Čim otvorim vrata kuće, dočekaju me carinici i policajci.” (FOTO)
Milan Miće Vuletić je umirovljenik iz zaseoka Vuletići u Slivnu, u Imotskoj krajini. Hrvatski je državljanin, ima u Hrvatskoj legaliziranu kuću, potom veliku okućnicu, vrtove, vinograd, popratne objekte…
Tamo gdje živi, a to je tik uz granicu sa susjednom Bosnom i Hercegovinom, živjeli su i njegovi preci. Još tamo 1910. staru kuću, gdje je sada nova Milanova, izgradio je njegov djed, a Vuletići s nadimkom Buronjići imali su onda i oko 44 tisuće četvornih metara nekretnina na tom dijelu Slivna.
SVE U IMOTSKOM
Milan je godinama u svojoj kući, na adresi Slivno 107, radio i kao ugostitelj, uz prijavljeni obrt u Imotskom.
Župna mu je crkva, kao i groblje, u Slivnu; voda mu vodovodom dolazi iz rijeke Vrljike iz Imotskog polja; poreze i pristojbe plaćao je Republici Hrvatskoj; njegova osobna iskaznica izdana je u Imotskom; svi njegovi dokumenti, kao i dokumenti njegove obitelji koja je s njim nekada stanovala, izdani su u hrvatskim institucijama u Imotskom.
Rekli smo kako su mu kuća i imanje tik uz granicu sa susjednom Bosnom i Hercegovinom. I kada je Hrvatska početkom devedesetih postala samostalna država, ni metar od njegova velikog vrta postavljena je granična rampa.
Postavljen je i pogranični pokretni objekt – kontejner u kojemu su uredovali hrvatski pogranični policajci i carinici. Ušla je Hrvatska 1. srpnja 2013. godine u Europsku uniju.
Ubrzo je postavljena i informativna ploča na kojoj je pisalo Republika Hrvatska, s našim nacionalnim grbom, a ispod toga i znak Europske unije. I dakako, nekih dva metra od Milanova vrta, a desetak metara prema istoku, već je teritorij susjedne Bosne i Hercegovine.
Milan i njegova bliža rodbina, koja je živjela u njegovoj neposrednoj blizini, godinama su slobodno i bez problema komunicirali sa svijetom. Ako bi kretali put Slivna, Imotskog, Splita…, slobodno bi prolazili prometnicom prema zapadu.
Ako bi htjeli u susjednu Bosnu i Hercegovinu, najprije bi prošli kontrolu naše policije i carine, a onda graničnih službi susjedne države. Tako i u povratku…
NAJČUDNIJI ZATVOR
– Tamo s proljeća pozvan sam i ja i moja rodbina u Split da potpišemo dokument o prodaji ili darivanju naših vlastitih nekretnina kako bi se gradio novi prijelaz primjeren članici Europske unije. Moram napomenuti da su i prije 2016. dolazili geometri, mjerili, crtali, zapisivali…
Snimali su čak i iz zraka, evo imam i originalnu fotografiju gdje se lijepo vidi gdje su bili pogranični kontejner, rampa, a gdje moja kuća i okućnica. Prilikom potpisivanja u Splitu, kada sam doznao gdje će biti novi prijelaz, pitao sam kako ću ja izlaziti u svijet iz svoje kuće.
Rekli su da će za mene i moga brata, koji je imao kuću s druge strane prometnice, svega dvadesetak metara od moje, izgraditi pristupnu cestu od pedesetak metara kako bismo pored toga novoga graničnog prijelaza nesmetano, kao i prije, mogli odlaziti u Slivno, Imotski, Makarsku,Split…
Ali, tu su prometnicu izgradili bratu, a mene su ostavili u kavezu. Baš tako. Prema istoku, preko granice sa susjednom Bosnom i Hercegovinom, mogu kao i svaki građanin uz prikaz osobne iskaznice i važećih dokumenata, ali i prema zapadu, otkako je izgrađen novi prijelaz tamo 2017., moram pokazati osobnu iskaznicu, kontroliraju mi automobil, pitaju “di ćeš, Milane, kud ćeš, Milane, jesi li cijepljen…” i tako svaki put.
Tako da kažem kako ovih dana “slavim” petu obljetnicu najčudnijeg zatvora u Hrvatskoj, ako ne i u svijetu.
ZBUNJENA MI I DJECA
– Nije problem pokazati osobnu, ali dođu ti sinovi, nevjeste, prijatelji iz Hrvatske – u Hrvatsku i onda maltretiranje na granici, koja nije za mene granica, razumijete. Jest tu granični objekt, jest tu policijski službenik, jesu tu kamere i sva ostala pogranična infrastruktura, ali nije to moja granica.
I dok moj brat deset metara s južne strane prijelaza lijepo isti zaobiđe i kreće put zapada jer su mu izgradili nekoliko desetaka metara pristupne ceste, ja sa sjeverne strane prijelaza u ćimbuli, u kavezu!?
Došla mi tako ovo ljeto djeca… Došli iz Hrvatske u Hrvatsku, ja ih onako izoliran jedva čekam vidjeti i zagrliti, a onda stoje na granici ni pedeset metara od rodne kuće više od po ure. Nervozni oni, nervozan i ja. Veli mi sin Ante, koji je lijepo zaradio radeći u Njemačkoj, kako mu je velika želja zaposliti se kod kuće, urediti sadašnju kuću i adaptirati je u kuću za odmor.
Planira izgraditi i bazen. Sin bi mi ostao kod kuće, oženio se, stvorio obitelj, bio tu na svojoj rodnoj grudi. I kako će, sav je zbunjen. “Pa ćaća, ako ovako budu goste pregledavali za ovih pedeset metara kako pregledavaju mene, nitko neće ni doći. A je l’ tako” – veli Milan i nastavlja:
– Ni sam ne znam koliko sam ureda i institucija obišao tražeći da me oslobode ovih pograničnih nameta. Pa, ljudi moji, ja sam u Hrvatskoj i želim se slobodno kretati svojom zemljom i odlaziti u svijet…
Kompletan tekst pročitajte klikom na slobodnadalmacija.hr.