Merima iz Bosanskog Grahova i Dušan iz Beograda su se vjenčali 1992. godine! Bilo je teško, ali je ljubav ipak pobijedila! (FOTO)

Kada je Merima došla u Beograd 1992. godine, svi su znali odakle dolazi i koje je vjeroispovijesti, ali kaže da nikada nije naišla na ružne komentare

Merima i Dušan su 30 godina u sretnom braku. To što su različite nacionalnosti i vjere nije im smetalo da se vjenčaju u Beogradu tokom rata koji je trajao u Bosni, piše “Naj žena”.

Te 1992. godine samo je jedna stvar odlučivala o životu ili smrti ljudi u Bosni, da li se krste ili klanjaju, da li su Srbi ili muslimani.

Merima Buzimkić iz Bosanskog Grahova je te 1992. godine došla vojnim avionom u Beograd, u namjeri da potraži tetku koja je živjela u Batajnici.

U Beogradu sam 22. oktobra 1992. godine upoznala svog sadašnjeg supruga Dušana. Poslije mjesec dana našeg viđanja, Dušan me pozvao na svoju slavu. Došla sam da pomognem njegovoj majci i tu me i zaprosio, ispričala je Merima za Naj ženu.

Merima je pristala da ostane sa Dušanom i da se uda za njega. U tom momentu nije znala da li su njeni roditelji uopšte živi i šta se sa njima dešava, jer je rat u Bosni bio u najvećem jeku.

Godinu dana smo živjeli nevjenčani, radili smo i sakupljali novac za svadbu. Ubrzo poslije svadbe smo dobili dvoje djece.

Da brak u ratu sklope muslimanka i pravoslavac, nisu se svi, kaže slagali odmah, no njih dvoje ostali su lojalni jedno drugom i istrajni u namjeri da stupe u brak.

Kad sam saznala da su mi roditelji živi, poslije par godina, ja sam im poslala pismo. Tad sam im javila da sam se udala u Beogradu za Dušana Pavlovića i da imam dvoje djece. Čak i da su se ljutili, ne bi mogli da utiču na mene jer sam ja već oformila svoj život i osnovala porodicu.

Merimin otac Osman je na početku malo negodovao jer se Merima udala za Srbina. Međutim, ubrzo su promijenili mišljenje kada su upoznali Dušana.

Kada su saznali da sam živa, bili su srećni, jer su se plašili da su i mene izgubili. Ljutio se tata malo na početku, al kako narod kaže, svoje se meso ne jede. Pošto mi je brat stradao u tom ratu u Bosni, ostale smo dvije sestre i ja. Moji roditelji su toliko zavoljeli Dušana, da su uvijek govorili da im je to najbolji zet.

Jedna sestra se udala za Amerikanca i živi u Njujorku, druga sestra se udala u Bosni za muslimana, a ja za Srbina Dušana. Tako da moj otac u svojoj ući ima tri vjeroispovijesti.

Nikada nisam doživjela da me neko uvrijedi, da me poprijeko pogleda. Sretala sam i ogorčene ljude koji su u tom ratu izgubili članove porodice, ali ja lično nikada nisam osetila nikakvu neprijatnost.

Merima i Dušan danas slave Božić sa svojom porodicom. Iako obilježava Bajram, Meri kaže da poštuje sve hrišćanske, vjerske praznike, ali da vjera i nacija nisu njena životna odrednica.

Za mene je važno kakav si čovjek. Nevažno je da li se krstiš ili klanjaš, objašnjava Merima i dodaje da je u tom duhu vaspitavala i svoje kćerke.

Zar je važno da l’ se “peva ili pjeva”, kog smo opredjeljenja, nacionalne ili vjerske pripadnosti ako smo ljudi i ako imamo dovoljno ljubavi za sve? I ima li išta ljepše nego vidjeti da se svoje čuva, tuđe poštuje, a sloga vlada među ljudima?

depo.ba, najzena.rs