Kako i kada su nastale hrvatska, srpska i bosanskohercegovačka himna? (VIDEO)

“Lijepa naša domovino” (Hrvatska)

Prvi zapis izvornog napjeva notama je zabilježio 1861. godine pjevački pedagog Vatroslav Lichtenegger koji je ujedno priredio i skladbu za muški četveropjev što je godinu dana kasnije objavljeno u „Sbirci različitih četveropjevah mužkoga zbora“ Narodnoga zemaljskoga glazbenoga zavoda u Zagrebu.

Popijevka se pod nazivom „Lijepa naša domovino“ prvi put spominje tek 1864. godine, a krajem stoljeća taj je naslov u potpunosti zamijenio originalni naziv pjesme Antuna Mihanovića „Horvatska domovina“. 

Tijekom 19. stoljeća „Lijepa naša“ pjevala se u svečanim prilikama kao jedna od mnogih narodnih himni, a prvi je put kao hrvatska himna izvedena prigodom izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva u Zagrebu 1891. godine. 

Savez hrvatskih pjevačkih društava 1907. godine obratio se ondašnjem Hrvatskom saboru s inicijativom da se „Lijepa naša“ ozakoni kao državna himna. Iako ta inicijativa nije postigla uspjeh, „Lijepa naša“ je postala neslužbena hrvatska himna koja se izvodila u svečanim prilikama prije, između, ali i nakon dva svjetska rata.

Službeni status “Lijepa naša” dobila je 29. veljače 1972. godine ustavnim amandmanom prema kojem je proglašena službenom himnom Socijalističke Republike Hrvatske. Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. godine pjesma je dobila status himne samostalne Hrvatske, a njezin tekst i notni zapis utvrđeni su Zakonom o grbu, zastavi i himni.

“Bože pravde” (Srbija)

U drugoj polovini 19. veka mladoj srpskoj državi je bilo vreme da izabere svoju službenu himnu. Prvo je tadašnji pesnik Ljubomir Nenadović (načelnik u ministarstvu prosvete i crkvenih dela) po nalogu kneza Mihaila Obrenovića, uputio pismo Đuri Jakšiću, 17. marta 1864 godine. To pismo, bilo je svojevrsna porudžbenica za stihove prve državne himne. Đura Jakšić se nije odazvao ovom pozivu.

Iz ministarstva su tada krenula pisma i drugim pesnicima, ali uspeha nije bilo. Na pomenutom konkursu nisu prošli ni stihovi Jovana Jovanovića Zmaja. Konkurs za izbor srpske nacionalne himne je završen skandalom, jer je Ljubomir Nenadović optužen za podmićivanje. On se pak branio izjavom da konkurs nije ni raspisan.

Nakon ubistva kneza Mihaila, 1872. godine, nasleđuje ga Milan Obrenović, unuk Miloševog brata Jevrema. Pošto je Milan imao samo 14 godina, zemljom je u njegovo ime vladalo namesništvo (Milivoje Blaznavac, Jovan Ristić i Jovan Gavrilović). Dočekavši punoletstvo i oslobodivši se namesništva, Milan Obrenović stupa na presto.
Za ove dve važne prilike naručio je pozorišni komad koji bi kroz kratak pregled srpske istorije veličao njegovu dinastiju.

Tim povodom obratio se upravniku Narodnog pozorišta u Beogradu Jovanu Đorđeviću, koji je bio veliki pobornik monarhije.
Đorđević je ubrzo u Narodnom pozorištu predstavio grandiozan komad “Markova sablja” u kom je, u završnoj sceni, na pozornicu uz Marka Kraljevića izveo i vilu Ravijojlu da najavi hor naroda glasnim povicima:

“Bliži se, bliži, to srećno vreme. Bačeno seme brzo sazreva. Evo čuj!”

Iza pozornice se u tom trenutku začula vesela muzika, a za njom je i narod zapevao:

Bože pravde, ti što spase, od propasti do sad nas. Čuj i od sad naše glase i od sad nam budi spas…

Tog trenutka, Srbija je dobila svoju prvu himnu, ali to još niko nije znao. Đorđevićeva pesma je vrlo brzo stekla veću popularnost među publikom i od samog komada, pa je počela da se izvodi i u samostalnim horskim koncertima. U narednih deset godina postala je prava narodna himna, a o tome svedoči i članak u “Srpskim Novinama” od 23. februara 1882. godine gde se u izveštaju sa krunisanja Milana Obrenovića za kralja navodi da je nakon veličanstvenog govora mladog suverena, hor izveo srpsku narodnu himnu “Bože pravde”. Od tog trenutka ova pesma postala je i zvanična himna nove kraljevine na Balkanu.

Kada se dinastija Obrenović ugasila majskim prevratom 1903. očekivalo se da će i himna podeliti istu sudbinu. Petar Karađorđević, novi kralj Srbije, nameravao je da promeni mnogo toga, pa i himnu kao državno obeležje. Ministru prosvete i crkvenih dela Ljubomiru Stojanoviću je već 6. juna 1903. godine iz Beča ponuđena jedna pesma koju je sastavio i posvetio srpskom vladaru lično carski kompozitor Avgusta Štol. Kralju Petru se ova kompozicija nije dopala.

Ponovo su raspisani konkursi u kojima su učestvovali brojni poznati pesnici. Među njima se našao i Aleksa Šantić ali je i njegova pesma odbijena.

Na Petrovdan 1909. godine, kralj Petar je slavio svoj 65. rođendan i tada je odlučio da će “Bože Pravde” ostati zvanična himna Kraljevine Srbije. Završetak pesme je prepravljen u “Kralja Petra Bože hrani, moli ti se srpski rod”. Za razliku od teksta pesme koji je više puta menjan i prilagođavan vremenu, melodija himne se nije menjala još od kada ju je pre skoro jednog i po veka za Đorđevićev komad komponovao Davorin Jenko. Himna Republike Srbije je svečana pesma “Bože pravde” Jovana Đorđevića, na muziku Davorina Jenka.

“Intermezo”, Bosna i Hercegovina

Zakon o himni BiH donio je svojom uredbom Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH 25.06 1999.

Himna BiH je prvi put službeno izvedena na 7. sjednici Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH 15.07.1999. i na 6. sjednici Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH 19.07.1999.

Zakon o državnoj himni BiH sa muzičkim dijelom “Intermezo” (autor Dušan Šestić iz Banja Luke) usvojen je na 4. sjednici Zastupničkog doma 10.02.1999. i na 3. sjednici Doma naroda 23.05.2001., te objavljen u Službenom glasniku BiH  br.19. iz 2001.  Tako je zamijenjena himna “Jedna si jedina”, koja je bila aktuelna od 1995. do 1998. godine.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *