Ispovijest Sarajlije: “Beograđani, znam da nas volite, volimo i mi vas, ali ne halalimo vam političarima iz 90ih!”

Ne znam odakle bih počeo a da ne zvučim dvosmisleno. Teška tematika ali sam morao da je napišem, inače bih pukao.

Ovih dana se priča o vakcinama, donaciji Srbije Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu. Slušam, pratim i sumiram. Sve je to lijepo i veliko hvala na tome. Često se (ne)namjerno iskrivljuje slika stanja na terenu, a kad to kažem, mislim na odnose nas iz Sarajeva i Beograda. Za mlađe koji će ovo pročitati, dok se nije počelo kuvati devedesetih, u Sarajevu se raja dijelila na raju i papke. Kraj. Da, na raju i papke, treće podjele nije bilo. Imam u rodbini amidže, dajdže koji su pravoslavci i katolici, ali u suštini, sve do rata, nisam imao predstavu da bi to što su oni katolici i pravoslavci, bio problem za mene kao muslimana, odnosno problem za njih. Kada se ovdje počelo kuvati i već uveliko slutiti na rat, u raji se počeše dijeliti na Srbe, Hrvate i Muslimane. Ja kao tadašnji momčić, gledao sam na to kao normalno. “Srbin/Hrvat/Musliman si? Dobro, i, šta sad s tim?”, postavljao sam pitanje na koje nisam konkretno dobio odgovor. Raja se tako počela dijeliti, ali ja sam i dalje bio… onako. Mislio sam da treba da budemo prvenstveno Jugosloveni. Kada nam je rat bio pred vratima, kada su preko Sarajeva prelijetali avioni, i dalje smo, mogao bih reći naivno, mislili da se radi neka vojna vazdušna vježba, iako su nam uveliko sugerisali da će biti rat. Ne zaboravljam priču starijih ljudi, Sarajlija, koji su govorili da Beograd kao prijestonica neće dopustiti da se Sarajevu nešto ružno desi, posebno uzimajući u obzir što su Beograd i Sarajevo kroz socijalizam imali posebne kulturne i društvene veze i nekako su, kao krišom, posebno voljeli jedni druge u odnosu na sve druge gradove u Jugi. I jebiga. Dođoše im pogrešni ljudi u pogrešno vrijeme, zaboraviše sve ono što su Sarajevo i Beograd decenijama gradili i odlučiše da sve to razjebu. Nemojte da mislite da mi u Sarajevu ne znamo za beogradske antiratne proteste, u organizaciji Milana Mladenovića i ostalih ali to jednostavno nije pilo vodu. Nije meni kriv Dejan sa Karaburme ili Tijana sa Zvezdare, kriv mi je Milošević, krivi su mi svi oni koji su mu lizali guzicu i koji su aminovali sve one granate na moj grad. Kao što rekoh, došli su pogrešni ljudi, na pogrešno mjesto, u pogrešno vrijeme. U Sarajevu se desio urbicid, to je neosporno. Neka ne zaboravi javnost da su ti Miloševićevi gađali Sarajevo, ne mareći da li će ubiti Bošnjaka, Hrvata ili Srbina. Pored svega, naglašavam da ne mrzim Beograđane, to je divan, kulturan narod. Ja prvi bih jebo mater bilo kome ko bi rekao da mrzi sve Srbe, Hrvate i druge. Generalno ne mrzim Srbe, niti ijednu drugu naciju, to su sve moji prijatelji, ali hoću da javnost shvati da i danas, kao nekad, moramo razdvajati papke od raje. To vam je sarajevski recept.

Senad Ibrahimović