Damir Pilić: “Bio sam u JNA 88./89. Tada sam gledao slične nacionalističke ispade i u Hrvatskoj i u Srbiji. Milošević i Tuđman su počeli sa sličnim nacionalističkim retorikama!”
Potkraj osamdesetih dolazite iz Srbije s odsluženja vojnog roka i odlazite u Zagreb na studij psihologije. Događaji vas, na neki način, slijede?
Bio sam u JNA tijekom 1988/1989. Kada sam se vratio, frapiralo me što sam u Hrvatskoj gledao iste stvari koje su me šokirale u Srbiji: uočio sam da vijesti na Televiziji Zagreb sliče vijestima u Beogradu, da je Slobodan Milošević dobio pandan u Tuđmanu: kako je jedan govorio o nesrbima, tako je drugi govorio o nehrvatima. Uskoro se to prelilo i na ulicu, pa su i obični građani usvojili sličnu retoriku. Ulica u Srbiji govorila je sve prostačkije o Slovencima, Hrvatima i Albancima, a ulica u Hrvatskoj, u manjoj mjeri, o Srbima, iako je to u suštini bila ista stvar.
Potaknule su me društvene promjene, koje su bile vidljive golim okom i koje su se događale velikom brzinom. Tada sam često dolazio u Split i uočavao drastične promjene na ljudima s kojima sam odrastao. Isto tako, počeo sam uočavati da mnogi moji prijatelji srpske nacionalnosti odlaze. Do 1985. živio sam u poznatoj splitskoj zgradi, Krstarici, u Splitu 3. Bila je to zgrada koja se u slučaju rata trebala pretvoriti u bolnicu, prepuna vojnih lica s čijom sam djecom rastao. Zato su mi njihovi odlasci bili uočljiviji.
Zanimalo me zašto ljudi naglo usvajaju nešto suprotno svojoj dotadašnjoj socijalizaciji, kakav je to mehanizam da usvajaju stavove mržnje prema cijelom jednom narodu. Psihološka struka pomogla mi je u formuliranju temeljnog stava: poruka je da nije stvarnost ono što se dogodilo, nego ono kako je netko doživio to što se dogodilo. Htio sam napraviti fresku da svatko kaže ne samo ono što se dogodilo, nego kako je on to doživio. Primjerice, jako veliku ulogu u tim događajima ima to kako je srpska zajednica doživjela neke simbole koje je Tuđmanova vlast uvela, a koji su ih asocirali na NDH i stradanje za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Taj njihov doživljaj je u najmanju ruku važan kao i sama stvarnost. Oni koji su to uveli i rehabilitirali, a ne kažem da su to radili namjerno, katastrofalno su loši psiholozi.
Sloba na Kosovu kaže: “Pred nama su nove bitke. One za sada nisu oružane, ali ni takve nisu isključene.” To je poruka straha, koja izaziva homogenizaciju drugih naroda. Tome suprotstavljam Tuđmanovu rečenicu s predizbornog skupa u Dubravi u travnju 1990., kada kaže: “Hvala Bogu, moja žena nije ni Židovka ni Srpkinja.” To je geslo. Kada Željko Kerum kod Stankovića kaže da Srbi moraju znati gdje im je mjesto, to je izravna posljedica ovog Tuđmanovog stava. Slobina je izjava stvorila strah i olakšala pobjedu nacionalnih stranaka u drugim republikama, a Franjina je gurnula Srbe i Židove u geto.