web analytics
Članci

Bošnjakinja Adela i Srbin Điđo! Ljubav kao u filmu, koja je pobijedila rat, vrijeđanja i odricanja njenih i njegovih! (FOTO)

Ovo je priča o Bošnjakinji i Srbinu koji su preživjeli izrazito težak period nesretnog rata. Ipak, i kada je najteže bilo, njihova ljubav je nekako uspjela da pobijedi sve te nedaće i probleme koji su ih sputavali u mnogo čemu.

Odricanja, fizička nasilja, ružne riječi, strah za život, egzistencija… sve to i još mnogo više, sputavalo je njihovu ljubav, ali oni se nisu dali. Priča jeste malo duža nego uobičajno kod nas, ali vjerujte da je beskrajno zanimljiva i vrijedi je do kraja iščitati. Bukvalno, kako je krenete čitati, držaće vam pažnju svo vrijeme.

I dio

Pozdrav za sve Srbe Hrvate i Bošnjake. Upoznali smo se u julu (srpanj) 1991.godine u jednom malom mijestu gdje je služio vojni rok u okolini Pala.Ja djevojka u najljepšim godinama ,radila u Sarajevu- cvijćarka.Ja sam odrasla sa 5 braće i roditeljima.On je imao 2 sestre 2 brata i roditelje.Ja Paljanka On Banjalučanin.Planula je ljubavna prvi pogled.Moja nacionalnost Bošnjakinja On Srbin.Mnogi od mojih..prijateljice i prijatelji ,rodbina ..svi su negodovali i protivili se tome.Od svojih naj bližih sam to krila.Izgubila sam prijatelje ali i rodbina me odbacila.Nisam obraćala pažnju.Moja ljubav je bila meni naj važnija.Voljeli smo se jako i ako nismo imali podršku od mojih. Znala sam da početkom marta 1992 godine završava njegov vojni rok i odlazi svojoj kući u Banja luku. U to vrijeme već je počela destabilizacija Bosne i Hercegovine.Politika nas nije zanimala,mislili smo ..proći će to.Došao je kraj februara 1992 godine gdje je moja ljubav morao da ide u Banja luku po civilku ( krene u Banja luku ja ću otići kod brata u Brezu gdje ću biti do 2 marta kada se bude vračo da pođemo zajedno ..ja roditeljskoj kući on u kasarnu. Već 1 marta kada je bilo glasanje o samostalnosti BiH od EX YU već su počeli neredi..barikade u Sarajevu su postavljane u noćnim satima. No 2 marta u jutarnjim satima pozvala sam ujaka i oca od moje ljubavi i rekla da ne dolazi u Sarajevo jer već se navelko puca…Javili su mi da je on već u vozu i da dolazi .Voz sa kojim je trebao doći u Sarajevo nije došao u 20h po redosledu..bila je pruga minirana u Podlugovima i voz je kasnio.Ja sam sama na željezničkoj stanici čekala.Nisam htijela otići i ako je bilo opasno.Rafali iz automatskih puški se čulo od svakle..Policija je bila svugdje ..rekli su mi da idem jer situacija je jako opasna..pojaviljivale su se manje grupe naoružanih civila. Voz je došao u 23h. Dočekala sam ga i htijeli smo otići prema Palama ali policija je sve zatvorila i svi koji su se tu nalazili i došli vozom morali smo ići prema središnjem dijelu grada a onda prema Buljakovu.Znam dovoljno Sarajevo.Rekla sam..mi nemamo druge ili pasti u barikadu koju drže Muslimani ili se negdje sakriti dok ne svane.Tog momenta bili smo oboje uplašeni jer nismo imali nikoga gdje bi se mogli skloniti od patrola.U Buljakovu sam imala tetku i tetka koji su imali 4 sina i kćer.. od oca .Imala sam iz svog sela ali i susjednjh sela rođake ,komšije ,poznanike..mislila sam ..nema nam druge idemo u njihov komšiluk a i ja sam nekada blizu njih stanovala pa će nam biti lakše dočekati zoru.Prošli smo bez problema gdje je bila postavljena Muslimanska barikada na početku Buljakova kod marketa.Sakrili smo se u jednu kuću koja je bila u izgradnji i ućutali. No..naišla je patrola koja nas je pronašla..Mene su prepoznali.Tražila sam da nas odvedu kod moje tetke da će mo tamo pričati.Odveli su nas u tetkinu kuću..Tetke niti tetka nigdje nije bilo..zatvorili su nas u jednu sobicu 3 sa 3 gdje je bio samo jedan mali krevet.Primjetila sam da je u jednom čošku hodnika postavljen jedan veliki sto na kojem je bilo negdje oko 10-tak različitog oružja…pištolji ,puške različitih kalibara ,bombe..razumijem se jer sam i ja služila vojni rok. U hodniku sam razaznala poznate glasove..Tu su bili moja 3 tetića Edin,Sead i Safet K…bio je rođak Rifet K.,Vahid K. šurjak od mog tetića Edina iz opštine Sokolac i šurjak Sulejmen a zvali ga Ređo Milić od mog drugog tetića Seada iz Milića kod Sokoca,,tu su bili i policajac Hamed B. i jedan od osoba koji je bio vojno lice koji je rodom iz okoline Gradiške po prezimenu Jularđija. U hodniku su govorili da znaju da se ja zabavljam sa (Četnikom) ali da neznaju da li je to taj i da ga treba ispitati..Vahid i Sulejmen su htijeli ispitati i ako se dokaže da je (Četnik) da ga likvidiraju jer noć nema svjedoka. Kada smo shvatili da bi ovo mogla biti poslednja noć naše ljubavi..ja sam mu došaptala… ,,.Kaži da si iz Banja luke i obavezno reci neko Muslimansko ime ,nekoga koga dobro poznaješ,nekog školskog druga-prijatelja.”Kazala sam ,,Mene nesmiju pretresati jer znaju da je i moj brat u policiji..da je šef smjene na Bjelavama..žensko sam..daćeš mi svoje dokumente..” .Uzela sam njegovu vojnu knjžicu i ličnu kartu i stavila u nedra( u maicu) do svog tijela. Posle toga naglo su se otvorila vrata gdje je ušao Vahid ,Sulejmen za njima je ušao moj tetić Edin ..ostali su stajali na vratima iza njih.Sulejmen ga je udario u stomak a Vahid je prišao i zvrnuo mu jako ruku na leđa ..pitali su ga ,,kako se zoveš,odakle si,gdje si bio,gdje si pošao,jesi li ti Četnik,gdje su ti dokumenti..???Poslušao me ..moja ljubav je rekao ime muslimansko da je iz banja luke,da je došao kod mene jer se zabavljamo,dokumente je zaboravio.Mene su isto ispitivali o njemu..ja sam ih pitala ko su oni da im se ispovjedam..Moj tetić Edin je nazvao mog brata Sinana i rekao da su mene uhvatili sa nekim momkom ali da nema dokumenata i neznaju ko je.Moj brat je rekao da ga ne zanimam niti ja a niti taj momak ..da urade sa nama šta god hoće..to me jako zabolilo..Tada je Ređo-Sulejmen rekao ..,,Vodimo ga ,progovoriće a onda…..”..??Vidjela sam da su spremni ubiti..da ,spremni ubiti moju ljubav,čovjeka kojeg volim svom srcem…Vrisnula sam s bolom i bacila se u zagrljaj ,držala sam ga čvrsto oko vrata i rekla sam im.. ,,samo preko mene mrtve možete ga odvesti iz ove sobe”..Misleći da je neko od njih mene povrijedio jer sam vrisnula..pojavile su se meni vrlo poznate osobe. supruge mojih tetića,rodice ,starije žene..Tada su odustali..rekli su ,,imaš sreće”ostavili su vrata otvorena i postavili mog trećeg tetića da nas čuva..On je bio najmlafji i neoženjen.Safet je jedna dobra duša..poštovao me. Stavio je prst na usta ..znak da šutimo i pokazao na prozor da nas prisluškuju.Šutjeli smo..Po Sarajevu je odjekivala rafalna pucnjava ..detonacije bombi su odjekivale.To je trajalo sve do pred zoru a onda je sve utihnulo kao da se ništa nije desilo.Oko 6 h pustili su nas..Išla sam sa njim ponovo ka željezničkoj stanici..Suze su mi same tekle..srce mi se steglo od bola kao da mi je došlo u grlo i kao da hoće izaći..Pomisao da je ovo poslednji put da sam sa njim me razdirala.Moja ljubav je ćutao,bol je bila i u njegovom srcu i duši. Šutke smo došli na željezničku stanicu.Rekla sam mu da nazove svog oca i kaže da je živ i da se vraća u Banja luku.Rekao je,,Hajde da popijemo kafu..ima vremena do podne”Okrenuli smo se da odemo u jedan obližnji kafić al ispred mene se pojavila moja bratićna Vildana..Bilo mi je drago što smo je sreli..Rekla je,,Šta se to sinoć desilo,Edin zvao tatu i tata je jako ljut Skloni se negdje jer vas tata i amiđa Amir traže..ako vas nađu ubiće vas”..Onako umorna i neispavana samo sam slegla ramenima.Bilo mi je svejedno šta će biti samnom jer u podne moja ljubav zauvjek odlazi od mene.Vildana je otišla svojim putem a mi smo otišli u kafić.Sjedili smo u tišini ,pili kafu..između nas je bila toliki veo tuge da sam moglo osjetiti..Iznenada on..moja ljubaj je rekao..,,šta dalje,da li je ovo nas poslednji susret,da li je ovo kra”.Ja sam ga samo pogledala ..nisam ništa rekla jer nisam imala riječi,sve je zapelo u grlu..Ponovo je rekao…,,Ja bi najviše volio da kreneš samnom za Banja luku,kako meni bude bit će i tebi..Da li bi se ti htijela udati za mene” Oko mene se sve zavrtjelo ,htijela sam reći ali riječi nije bilo..samo sam zaplakala.Pustio je da izbacim iz sebe svu gorčinu i čekao moj odgovor.Tješio me.Kada sam se smirila,ponovo me isto upitao …rekao je ,,razmisli imaš sat vremena”Šutila sam i razmišljal..nisam htijela da ga izgubim ..onda sam mu rekla ..Da..Idem sa tobom u Banja luku i bit ću tvoja supruga.Popili smo kafu i krenuli na željezničku stanicu .Telefonski poziv smo uputili njegovom ocu,gdje je rekao da dovodi i djevojku sa sobom ..svoju buduću suprugu.tada smo otišli na peron da dočekamo voz za Banja luku. …

Zapratite na instagramu klikom na link ispod, mnogo bi nam značilo i HVALA OD SRCA:

https://www.instagram.com/official.bih.srb.hr.cg/

II dio

Čekali smo voz na Sarajevskom peronu za Banja luku.Imali smo čekati još oko 3h..rekla sam,,idemo do moje direkcije,imam novac da podignem jer sam bila na godišnjem odmoru a višak se dijelio.” koja je kod pionirske doline.Otišli smo,uzela sam novac.Pozdravila sam se sa prijateljicom koja mi je pomogla da se tu zaposlim.Nisam joj ništa htijela reći ,da odlazim..zagrlila sam je jako,zahvalila sam joj se za sve što je učinila za mene.Bilo mi je teško jer znala sam da je više nikada neću vidjeti.Vratili smo se na peron jer smo tu jedino bili naj sigurniji.Znam da mi moja braća neće oprostiti,to me plašilo.Dočekali smo voz koji putuje za Banja luku.To je bio poslednji prije ratni voz koji je vozio u tom pravcu.To nismo znali.Umorni i iscrpljeni od predhodne noći ,sjeli smo u kupe i razgovarali još uvijek ne shvatajući šta se to dešava u Bosni.Kada smo došli u Banja luku već smo bili zbunjeni..Banjalučka željeznička stanica je bila puna vojnika ,vojne i redovne policije.Provjeravali su i identifikovali su mnoge.Otišli smo na autobusku stanicu..kako je i danas zovu -na osmicu- Kada smo prilazili njegovoj kući u meni je bilo straha da li će me njegovi primiti i prihvatiti.U susret nam je dolazio čovjek..visok,uredan lijepo sređeni brkovi su mu lijepo stajali,malo proćelav ali još u snazi.Prišao je zagrlio je svog sina i rekao ..dobro je da si se uspio vratiti..okrenuo se meni pogledao me ,nasmijsio se,zagrlio je i mene i poželio mi dobrodošlicu.Tada mi je laknulo,strah je nestao.Njih dvojica su uzput razgovarali..došli smo do njegove porodične kuće.Bila je mala siromašnija kućica.Tu su nas dočekali njegova majka,brća stariji i mlađi, sestra, dočekali su nas raširenih ruku.Sjeli smo ..ispitivali su o svemu..Interesovala ih je situacija u Sarajevu jer se već tada znalo da je jako opasno naći se tamo u nočnim satima.Moja ljubav..počeo je sve pričati u detalje šta nam se dešavalo..Roditelji su plakali,meni su bili zahvalni što sam ga dočekala u Sarajevu i što ga nisam izdala..naprotiv ..moji postupci u Sarajevu noći 2 /3 marta su ga spasili jer on nema i ne poznaje tamo nikoga.Rekla sam da je to bila moja moralna i ljudska dužnost u ostalom..voljeli smo se. Kada je bilo vrijeme da se ide spavati..nas dvoje smo izašli iz kuće i prešli u jednu malu drvenu kučica.U toj kučici je inače moja ljubav spavao jer u kući je bilo tijesno.Zbunila sam se ali šutila sam i prihvatila .Bila sam jako umorna i pospana.Kada smo ušli bio je jedan krevet na razvlačenje i jedan stari orman..Legli smo.Drugo jutro je je već bilo lakše..odmorila sam se i naspavala. Moji roditelji su me jako dobro odgojili..znam naše balkanske običaje..prva sam ustala,za sviju kafu skuhala..odmah sam se snalazila .Nije mi bilo teško ništa.Dani su prolazili,situacija se pogoršavala.Bila sam zabrinuta za svoje stare roditelje koji su ostali na selu.Otac mi je bio bolestan ..sve je ostalo na majci,da se ona brine o svemu. 8 mart-dan žena..otišli smo na muziku u živo.Još uvijek su restorani radili..U naselju Šeher postojala je pumpa za gorivo ali i restoran..Bilo nas je četvoro za stolom..nas dvoje,njegov stariji brat i mlađa sestra.Poznanici su prilazili našem stolu, pozdravljali se i čestitali..Ostali smo do ponoći a onda se vratili kući. Tako su dani našeg zajednočkog života počeli. Nisam znala ništa o porodici u koju sam došla. Voljeli su svi da piju alkohol.To mi se nije svidjelo ali šutila sam..nije moje da to govorim. Sve je bilo dobro do 3 mjeseca našeg zajedničkog života.Počeli su da se svi mješaju između nas dvoje..Ja sam već bila u drugom stanju.. Rat je već počeo. Moja ljubav je imao još 3 mjeseca da dosluži vojni rok kako bi dobio završni pečat u vojnu knjižicu.Otišao je a ja sam ostala sa njegovim da ga čekam. Prilikom odlaska na dosluženje vojnog roka moja ljubav mi je rekao,,izdrži dok ja dođem,znam svoje kakvi su i sigurno će pokušati da te otjeraju.Čuvaj sebe i čuvaj naše dijete koje nosiš”. I ako me plašilo prihvatila sam i obečala da ću izdržati sve. Dan za danom su prolazili,ja sam šutila i čekala..pokušavala da budem dobra sa svima ali…odbijali su svu moju dobrotu i ljubaznost.Izdržala sam dva mjeseca bez njega..život mi je bio zagorčan.Nisam imala šta da jedem.Plašila sam se za bebu koju sam nosila..Kada bi ih pitala ima li što da jedem pokazali su mi na pšenicu ali da treba i njima…Rekla sam sama sebi..dobro,skuhaj pšenicu da se bar beba može razvijati,ja ću izdržati. Jedno veče sam legla a da nisam ništa jela čitav dan..već ujutro me stomak jako bolio.Rekla sam im da idem doktoru jer me boli stomak..bilo im je svejedno gdje idem.Sama sam otišla u polukliniku odakle su me poslali doktoru gdje se pregledaju već tada izbjeglo stanovništvo u -medecinsku elektroniku. Doktor me primio rekao mi je da sam već četvrti mjesec trudna .Rekla sam da nisam jela već drugi dan..pogledao me i rekao da to nesmijem radi moram paziti..moram obavezno da jedem.Otišao je u njihovu kuhinju i donio mi je sendvić.

III dio

Doktor mi je napisao potvrdu da sam bila na kontroli i da sam trudna.Rekao mi je da ako nemam šta da jedem da se javim u crveni krst kako bi me registrovali i da mi daju hranu.Uzela sam potvrdu i vratila se.Prošlo je nekih 2h od kada sam se vratila od doktora a onda je došla policija i počela me ispitivati gdje sam bila,šta sam radila..?.Objasnila sam im da me bolio stomak i da sam bila kod doktora..da sam trudna. No,nisam znala što se događa i zašto me policija ispituje. Na žalost svi su me počeli optuživat za nešto o čemu ja neznam ništa.Kako sam odrasla uz brata policajca,znala sam se i ponašati u skladu zakona.Zamolila sam ih da mi kažu o čemu se radi. Porodica sa kojom sam živjela me optužila da sam ja ukrala automatsku pušku koju je dužio stariji djever i da sam je predala,,balijama”.Koliko me to iznenadilo toliko i povrijedilo.Ostala sam smirena i pitala policajca kada se to desilo.Rekli su mi da je to bilo između 11 i 30h i 12h.Tada niko nije bio u kući.Rekla sam..,,u to vrijeme bila sam kod doktora”,izvadila sam potvrdu i pokazala im.Na potvrdi je pisalo tačno datum i u koliko sati sam bila na pregledu..tada su me pustili i rekli da me ne optužuju jer imam dokaz gdje sam bila u to vrijeme. Policija je napravila zapisnik i otišla.U kući samnom niko nije razgovarao.Bile su dvije komšinice koje su mi govorile..,,izdrži,nije muka do vijeka..on je divno i dobro dijete,može se sa njim..nemoj to dijete da praviš siročetom,nemoj vašu sreću da ništiš.”Noćima sam plakala i u suzama sam puno puta zaspala.Rat je bijesnio Bosnom,izbjeglice su dolazile u Banja luku..a ja..ja nisam imala gdje niti kuda.Bila sam trudna,sama i izgubljena.Posle nekoliko dana imala sam pokušaj silovanja..pošto sam bila trudna a imala sam i bolove izbor mi je bio ..ili silovanje ili drugo da mu uradim inače će me ubiti..(( ime osobe i ko je on ću preskočiti za sada))..Plakala sam i molila ali ništa od toga..Uradila sam što sam morala jer moj život i život mog djeteta je bio u pitanju. Svako veće je neko hodao oko kućice i kucao da otvorim..strah me bilo ali skupila sam snagu jer za par dana dolazi moja ljubav sa dosluženja vojnog roka. I ako sam mu tajno slala pisma preko druga koji je bio u istoj kasarni,moja ljubav kada je došao..ponovo sam mu sve ispričala ono o čemu sam mu pisala. Ispričala sam i za pokušaj silovanja ali i šta sam uradila..Bio je jako ljut jer je to uradio neko ko je trebao da me čuva i da se brine o meni kada njega nema jer ga je zamolio.Po saznanju o tome svekrva je rekla mojoj ljubavi,, sutra ja ne želim da je vidim ovdje izbaci je iz kuće i iz svog život”.Čitavu noć nismo spavali.Tražili smo izlaz al izlaza nije bilo.Drugo jutro sam se spremila u suzama,moja ljubav je plakao kao i ja.Znao je da ako me bude nastavio štititi da će ga prijaviti da ide na ratište.To nije želio..Mene Muslimanku je volio i čeka dijete samnom..a starija sestra je udata za Hrvata,imaju djecu i žive u Hrvatskoj.Otišli smo sa tom istom osmicicom sa kojom smo i došli..Izašli smo u centru grada pred robnom kućom-Boska.Zagrlili smo se i obije plakali..on se morao vratiti jer su mu njegovi tako rekli. Ostala sam sama sa jednom malom kesicom gardarobe koju sam imala sa sobom..ispred -Boske-.On je otišao,glefala sam sa bolom za njim..željela sam umrijeti ali dijete koje sam nosila mi je davalo snagu.Ostala sam u gradu u parku čitav dan.Pred veče sam morala da se sklonim sa ulice.Vidjela sam da ima jedna mlada mama sa dvoje malo djece i da ona nezna gdje će.Prišla sam joj,razgovarale smo.Ona je bila Hrvatica..ja sam joj kazala da sam Muslimanka.Sklonile smo se u haustor jedne zgrade gdje smo prenočili.Uzela sam jedno njeno dijete u krilo tako smo bar dijeci omogučili san.Drugo jutro smo potražili crveni krst..Ženu sa djecom su uputili u Karitas a mene u Merhamet.Kako nismo zni jedna znala grad uputile smo se svaka na svoju stranu. U Merhametu su me primili,saslušali i kazali da ima jedna stara majka Muslimanka koja će me primiti kod sebe u stan.Dali su mi adresu u Naselju Mejdan.Pronašla sam je ..starija gospođa,kulturna..Lijepo me primila,ispričala sam joj sve.Bilo joj je žao što se to tako desilo samnom.Kod Majke Halime sam ostala.No,nisam željela ostati sama u Banja luci sama sa dijetetom.Tražila sam grupe ko ide dalje da se priključim kao izbjeglica i napustim grad.U trgovini sam srela komšinicu od moje ljubavi..rekla mi je,,Muž ti pije,ne trijezni se a ((osoba)) koja te seksualno napastvoval traži te po gradu sa oružjem da te ubije,čuvaj se”.Došla sam u stan majke Halime i ispričala sam joj sve.Četvrti dan je majka Halima predložila da nazovem čovjeka kojeg volim i da nesmijem dopustiti da njegovim srcem zavlada mržnja prema meni.Pitala me je imam li njegov broj.Kazala sam da njegovi nemaju telefon ali da imam broj od njegovog ujaka koji živi u naselju Borik.Rekla je ..,,nemoj ništa čekati,zovi ga odmah i sve mu ispričaj”.Poslušala sam majku Halimu ,nazvala sam njegovog ujaka i sve mu ispričala.

IV dio

Njegov ujak je rekao..,,šta im je jesu li poludjeli”,kako sam mu rekla da ako mi se danas ne javi ,ja odlazim sa grupom izbjeglica iz grada..jer sam već sve pronašla.Zamolio me je da sačekam,da će on popričati sa njima.Nije prošlo 2h telefon je zazvonio.Majka Halima se javila na telefon,,slušalicu je pružila meni,nasmješila mi se i kazala,,draga poziv za tebe” .Kada sam se javila čula sam njega ..plače..molio me da mu kažem gdje sam i rekao je da će odmah doći.Nisam oklijevala,kazala sam adresu i čovjek mog života je došao.Kada je pozvonio ,otvorila sam..Stajao je čovjek kojeg volim svim srcem,sav prljav,zapušten,otekao od pića i nespavanja..jako loše je izgledao.Zagrlila sam ga..plakali smo oboje.Proklinjali smo rat i ovaj život.Ušao je u stan i rekao da ga je ujak našao u kafani,dao mu je broj telefona i odmah me nazvao a on će otići do svoje sestre i izkritikovati je što to radi.Kod majke Halime smo ostali do kraja moje trudnoće.2 decembra u 4h probudili su me bolovi..vrijeme poroda je došao..vodenjak mi je pukao.Pozvali smo hitnu.Otišla sam u bolnicu .Sve što je trbalo uradili su..otišla sam u porođajnu salu.Bolovi su me iscrpili.Svaka žena koja je došla brzo je i otišla.Njihovi porodi su bili brzi,čak i u susjednim salama porođaji su bili brzi.Ostala sam čitav dan na porodiljskom stolu.Na žalost prepuštena sama sebi.Kako je porodiljske sale razdvajalo staklo,doktor koji je porađao u susjednoj sali pratio je šta se samnom dešava.Oko 16h ja sam se umirila jer već padam u šok.Došao je pogledao me i rekao doktorici..,,ova žena je neuhranjena,ona nema snage da rodi bez naše pomoći,zašto ne pomogneš,ona umire!!-napravila se da ga nije čula.Tiho sam molila da dijete spase a samnom šta bude.Rekao je ,,ne brini ja ću ti pomoći ,samo mi vjeruj i slušaj šta ti ja govorim.Pozvao je sestru ..Malo posle toga ja sam rodila zdravog dječaka na vakum.Prebacili su me u hodnik i rekli da nesmije zaspati naredna 2h .Bilo je još porodilja koje su pričale samo da ne zaspe..Posle toga mene su prebacili u sobu..Drugi dan sam saznala da doktor koji je spasao mene i moje dijete hove se Mirsad Žiško..poznati i priznati doktor akušerstva..Isti danu posjetu mi dolazi svekar,svekrva i moja ljubav.Svekrva je plakala i molila me da se vratim kod njih..sve će biti drugačije.Kako sam dobra srca,pristala sam.Vratila sam se kod njih u kuću.Tu nisam zatekla zaovu Ranku.Pitala sam ali mi nisu rekli.Vidjela sam da se nešto dešava.Tada je moja ljubav meni rekao da je njegova sestra uspjela kriti svoju trudnoću,rodila je vanbračno dijete i da je otišla živjeti sa čovjekom ko je otac djeteta.Ja sam šutjela i nisam ništa komentarisala.Dani su prolazili,situacija u kući se pogoršavala.Kao da nazdravi rođenju unuka svekrva je otvorila prozor pored krevetca gdje je beba spavala i počela da puca.Molila sam je da to ne radi tu pored djeteta..neka izađe vani.Moja ljubav je radio privatno i kasno je dolazio.Mnogi su svraćali..tako je sa puškom navratio komšija koji je išao sa ratišta.,,zezao” se sa puškom i puška je u kući opalila..na svu sreću..niko nije stradao,metak je prošao pored moje noge i zaustavio se u zidu.Kako nije bilo struje a koristila se lampa od detonacije lampa se ugasila,na uši ništa nismo čuli.. Bilo jr 11 dana poslije mog poroda ponovo su počeli napadi.Svekrva me pokušala udariti po glavi,ja sam je uhvatila za ruke i držala dok ukućaninisu došli u kuću..ja sam bila još iscrpljena od poroda.Kada je moj svekar došao uzeo je ključeve i rekao,,evo vam djeco ključevi od stare kuće na selu..idite gore..biće bolje za sve. Pozvali smo komšiju sa autom da nas odveze na selo.Snijeg je bio preko koljena.Došli smo blizu sela,auto nije moglo dalje.Nastavili smo pješice..ja i moja ljubav sa našim sinom u naručju.Kada smo došli u kuću..bio je jedan stari šporet na drva i stari krevet sa pokrivačem.Hrane nismo imali,drva isto tako ..ja tek rodila i mala beba od samo 11 dana.Strah,hladnoća,glad..sve mi je to prolazilo kroz glavu.Postavljala sam sebi pitanja na koja nisam znala odgovore..Izašao je vani pronašao nešto drva,naložoli smo vatru u šporet da se kuća zagrije radi djeteta.I ako je bilo kasno,komšije su primjetile da neko ima u kući.Došli su da obiđu i otišli.U selu je živjelo 6 porodica. Kako još nije mržnja došla do njih pritekli su nam u pomoć.Donijeli su nam hrane: brašno.krompir,pasulj,ulja,soli,suhomesnatih proizvoda.,kupusa,mlijeka,sira…imali smo punu ostavu hrane.Zahvalila sam se svima na pomoći .Drugi dan je došao svekar i donio nam hljeb.Rekli smo mu da se ne brine i da su nam komšije -rođaci pomogli.Moja ljubav mi je rekao da će nam to biti privremeno dok se ne zaposlimo jer smo oboje htijeli raditi..Tako smo započeli život u tom malom selu.Nismo imali vodu pa smo morali vodu da nosimo udaljenu 1,5 kilom.Rat je izmakao kontroli.Svaki dan su bile po selima sahrane.Neki su me osuđivali i krivili,nekima je bilo žao što nam se dešava.I tu je počela nacionalna i vjerska mržnja u selu i ako su to bili rođaci odbacili su nas.

V dio

Živjeli smo dan za danom..Komšije iz susjednih sela ,čija su djeca u inostranstvu ,zvali bi moju ljubav da ide raditi kod njih na dnevnicu.Rekla sam da ide,bar da on ima šta da jede.No,kada bi krenuo kući oni bi poslali i meni nešto od hrane.Sijala sam baštu jer sam dijete sa sela i mnoge poslove sam znala da radim.Živjeli smo tu već 5 mjeseci..svekrva je popustila..kad smo god mogli obilazili smo ih.No kako je rat..strah me nije popustao.Pokušala sam od mjesne zajednice MZ kojoj pripadamo da tražim pomoć jer znam da imam pravo na to..Izbacili su me i smijali su mi se.Kada bi ušla u autobus izbacivali bi me.Imala sam oko 10-tak kilometara do trgovine.Kada mi nešto treba išla bi pješice.Znala sam kupiti 25 kg.brašna,staviti u putnu torbu i na leđima donijeti.Moja ljubav je nastavio raditi na dnevnicu.Kako nije želio ići u rat ja sam preuzela svu kupovinu.Racija je bilo svugdje i primoravanje muškaraca na ratišta.Polako je prošla i godina..živ čovjek se na sve navikne..tako i ja.7 aprila 1994 godine rodila sam kćerku.. Mislila sam ..had’ bar sad me neće niko uznemiravati..ali….Počela je prijetnja i pucanje oko kuće u kojoj smo živjeli..Kako ja nisam dovoljno imala hrane djecu sam doila po 2 mjeseca a onda mi je baba ..majka od svekrve pokazala kako ću pržiti i praviti papicu djeci.Posle nekog vremena svekrva je imala koze.Dala mi je jednu staru kozu koju smo zamjenili za mlađu.Prolaznici bi imali namjeru da mi kozu zamota da koza stoji na zadnjim nogama..strašno mi je bilo.U septembru 1995 godine ..stric i tetka od moje ljubavi su ga prijavili vojnoj polici.Ja sam otišla da kupim stvari dok je on ostao sa djecom.Kada sam se vratila njega je policija odvela a djecu je čuvala komšinica.Drugi dan je dišao stric u kuću i rekao..,,evo ti pare koliko god hoćeš ,uzmi i da te nisam nikad više vidio.” Imao je oko sebe kaiš sa futrolama odakle je vadio sve vrste para i bacio ih na sto..Ja sam mu se zahvalila na parama i kazala da mi to ništa netreba i da nikada neću napustiti muža niti svoju djecu.Dao mi je rok od 3 dana.Mislila sam..-to je samo prijetnja.Taj 3-ći dan poranila sam da pokupim šljive koje su popadale po putu da se ne gaze i da ih ovce ne pojedu.Niodakle i niotkud stric mog muža je sa velikom motkom meni iza leđa prišao i počeo me tući.Uspio me udariti dva puta po leđima i sva puta kako sam se branilo po rukama.Uspjela sam pobjeći.Čula sam kako mi psuje balijsku majku i da se neće završiti na tome.Trčala sam od kuće do kuće niko mi nije htio otvoriti..svi su se zaključali.Na kraju sela bila je kuća u kojoj živio komšija sa svojom porodicom Bilo mu žao mene i djece,uz pomoć njegove žene krijući sam se vratila u kuću djeci.Pokupila sam djecu i čovjek iz susjedstva na motoru odvezao je mene i djecu do moje svekrve i svekra.Kada sam im ispričala oni nisu smjeli ništa da mu kažu ali su mi kazali da ga idem prijaviti,kako sam i učinila.Otišla sam u stanicu milicije gdje sam im sve ispričala..rekli su da će poslati patrolu na lice mijesta i to je sve.Kako sam bila u gradu otišla sam i u vojni osjek da saznam gdje i u kojoj jedinici je moj muž.Vidjeli su da sam izudarana i njima sam isto ispričala sve.Izašli su mu u susret uzeli su auto i odvezli me ponovo na selo,usput su svratili do kuće od strica i opomenuli da se žene sa djecom nesmiju dirati.Prošao je gotovo mjesec dana otkako mi je moju ljubav,mog muža pokupila policija i odvela na ratište.Ništa nisam znala nit gdje je.Posle mjesec dana došao je i htio je obračunati se sa stricom.Ja sam mu kazala i molila ga da to ne čini..jednostavno čovjek je poludio .Istukao me ..dobro se završilo,živa sam.Vidjele su se otekline i modrice na mom tijelu i po rukama.Posle 21 dan kada je mene istukao stric mog muža je ubio dečka mojih godina pajserom.Odveli su ga i zatvor gdje je i ubijen jer je bio nasila u zatvoru.Nastavili smo živiti na selu i ako teško..usovi nikakvi .Vode nemamo,donosili smo vodu,veš prala na ruke,drvanosilina..Znali smo imati samo jedan hljeb koji je već pozelenio mi pojedemo po zalogaj i šutimo.ili se pogledamo i to je to.Osiguranje nisamo imali niti naša djeca.U socijalnom su odbili da mi osiguraju djecu i ako je to bilo kršenje ljudskih i dječijih prava. Rat je završio.Kada se moj muž zaposlio tek tada sam na djecu dobila osiguranje i dala djeci zaštitne vakcine..Ja sam saznala da sam oca izgubila u ratu.Majka mi je bila kod brata..moje rodbine,prijatelja..dosta ih je poginulo.Pokušala sam više puta stupiti u kontakt sa bratom ali uzalud.Moj brak nije prihvaćen.Vjenčali smo se 2000-te kada je ponovo dozvoljen brak između različitih nacija. Nastavili smo živjeti na selu.Djeca su krenula u školu..Na žalost netrpeljivost je bila i u školi.Nasilje i diskriminacija naše djece je bila nesnošljiva.Obračali sam se obusmanu za ljudska prava,EUFOR-u koji je u to vrijeme bio i mnogim drugim..U međuvremenu godine su prolazile u toj našoj borbi za ostanak i opstanak.Da napustimo Bosnu nismo imali mogučnost..voljeli smo se i trpjeli svo zlo koje je dolazilo.

VI dio

Djeca su nam bila poslušna.Znaju kroz što smo sve prolazili i kako nam je bilo.Rane nisu niti će ikada zacijeliti.Sada djeca su nam odrasla. Imaju svoju porodicu.Sin nam je u Austriji .Kćerka je je ovdje u Banja luci.A mi..MI ..smo zajedno ostali i volimo se jače no ikada još uvijek i ništa nas rastavilo nije.U gradu smo podstanari ali jači no ikada.Skupili smo snage i riješili smo da ovdje sigurno ostati nećemo.I poslije 30 godina nacionalizma i mržnje ima.Do proljeća sledeće godine sigurno će mo napustiti Banja luku .Kažu ..pa to je tuđa zemlja,u tiđoj zemlji si stranac…DA tako je u tuđoj zemlji…ali kako je to biti stranac u svojoj zemlji ..to samo mi znamo..Nikada nas niko nije pitao kako smo i treba li nam sve ove godine.Bila sam godinama na birou za zapošljavanje..da sam radila ove godine što sam bila na birou,sada bi imala 25 godina radnog staža plus godine staža iz Sarajeva.Nije nas ostalo ,,mješovitih brakova” u čitavoj Bosni možda nas ima oko 550-600.Ja se nadam da će neko shvatiti i rezumjeti što znači Ljubav.Da mi je nekada neko rekao da ću sve ovo da istrpim rekla bih ..ne nema šanse..to je nemoguće..ali eto LJUBAV JE JAČA OD SVEGA NA SVIJETU… Nadam se da sam bar nekom uspjela otvoriti vrata u život ,,mješovitih brakova… Lijep i srdačan pozdrav

ADELA I ĐIĐO